VREMEPLOV
- 1908. i 1909. godine izdane su od strane Kr. Županijske oblasti u Zagrebu dozvolbene isprave za gradnju vodovoda u Petrinji.
- 28. studenog 1910. godine gradsko zastupstvo Petrinje pribavlja potrebna sredstva za izgradnju vodovoda.
- U svibnju 1911. godine usvojeni su opći i posebni građevni uvjeti za izgradnju vodovoda kr. i sl. grada Petrinje koji su sadržavali sve radnje potrebne za izvođenje.
- 1. lipnja 1911. godine Gradsko poglavarstvo Petrinje objavljuje natječaj za izvođača radova.
- 9. kolovoza 1911. godine Gradsko poglavarstvo je nakon održane natječajne rasprave svojim zaključkom prihvatilo ponudu firme „Građevno poduzetničtvo Sonnenberg, Eisenbart & Batušić” iz Zagreba u suradnji s firmom „Österreichische Wasserwerks Baugesellschaft Flegel, Karl & Stark“ iz Beča
- U studenom 1911. godine je s tom firmom sklopljen ugovor po kojem je rok za dovršenje radova bio 15. prosinac 1912. godine.
- 12. travnja 1912. godine izvršeno je službeno preuzimanje radova.
- 20. ožujka 1912. godine započelo je izvođenje radova na uređenju terena kod „Vrela“, a od sredine travnja radovi se istovremeno odvijaju na više gradilišta: vrelu, trasi, tunelu, vodospremi.
- 19. lipnja 1912. godine počeli su radovi na izgradnji cijevne mreže u samom gradu kopanjem kanala u tadašnjoj Dugoj ulici.
- U kolovozu 1912. godine Gradsko poglavarstvo je donijelo zaključak da se na gradskom šetalištu postavi „lijepi i ukusni vodoskok“ te još pet hidranata za polijevanje nasada.
- 17. listopada 1912. godine Gradsko poglavarstvo je na svojoj sjednici donijelo Vodovodni statut grada Petrinje kojim je reguliralo korištenje vodovoda od strane građanstva i drugih korisnika. Ujedno je donesen i Naredbenik i cjenik za uporabu vode iz gradskog vodovoda koji je utvrđivao naknadu za korištenje vodovoda.
- Glavnina posla obavljena je do studenog 1912. godine
- Vodovod slobodnog i kraljevskog grada Petrinje predan je na upotrebu 1. srpnja 1913. godine.
- Kako se grad razvijao i kako je potreba za novim količinama vode postajala veća, u idućim godinama i desetljećima ovaj novoizgrađeni vodovod doživljavao je stalne dogradnje
- 1948. godine osnovano je trgovačko poduzeće Privreda ali bez djelatnosti vodoopskrbe i odvodnje
- od 1949. godine do 1956. godine u sastavu poduzeća Privreda se nalaze: pekara, pilana, tiskara, stolarija, kino, mehaničarska radiona i ostale djelatnosti
- do 1956. godine u Gradu Petrinji djeluje samostalno komunalno poduzeće „Utina“
- 1956. pripojenje komunalnog poduzeća „Utina“ poduzeću Privreda
- 1958. godine dolazi do odvajanja komunalne djelatnosti i nastaje komunalno poduzeće „Vodovod“
- 1970. godine formirano komunalno poduzeće „Privreda“ koje u svome sastavu sadržava i radnu organizaciju Vodovod i kanalizaciju
- od 1960. godine radilo se na proširenju kapaciteta crpilišta te u narednih 20 godina povećan kapacitet na 130 l/s
- u tom periodu izgrađeno je dodatnih 100 km mreže
- također se razvija i kanalizacijski sustav Grada ali kao limitirajući faktor razvoja kanalizacije bili su sabirni kanali koji su izgrađeni početkom stoljeća
- kanalizacija u to vrijeme ima dužinu 37 km i priključeno je 3.200 stanovnika
- prije rata zaposleno 440 zaposlenika odnosno 52 radnika u proizvodnji i distribuciji pitke vode, te održavanju i popravcima
- prosjećna plaća je bila 280.000 dinara (175 l goriva, 5 m³ drva)
- proizvodnja vode 2,6 – 3,1 milijuna m³
- 1913. godine 1 m³ vode iznosio je 12 filira (1 filir je stoti dio krune) za dva filira mogla se kupit jedna žemlja
Domovinski rat
- tijekom Domovinskog rata u Petrinji, Privreda d.o.o. ne posluje
- nakon oslobođenja Petrinje ponovo djeluje poduzeće “Privreda“ d.o.o. u čijem je sustavu i RJ Vodovod i kanalizacija
- 2004. godine dolazi do izdvajanja RJ Stolarije i RJ Pekare u samostalna trgovačka društva
- 2007. godine se izdvaja i RJ Komunalije u samostalno trgovačko društvo, a Privreda d.o.o. nastavlja obavljati svoje glavne djelatnosti vodoopskrbu i odvodnju
VODOVOD POČETKOM DVADESETOG STOLJEĆA
VODOVOD – DIO MODERNIZACIJE
Jedan od najvažnijih zahtjeva za komunalnom preobrazbom života grada bilo je pitanje suvremene vodoopskrbe. Nedostatak pitke vode u do tada upotrebljavanim javnim i privatnim bunarima i problemi s njezinom zdravstenom ispravnošću, postali su otežavajući čimbenik, između ostalog, i gospodarskog razvoja grada. Zbog toga je Gradsko zastupstvo Petrinje 1905. godine osnovalo Investicionalni odbor, tijelo koje je kroz plan investicija izradilo osnovu razvoja grada. Među prvim zahvatima modernizacije bilo je uvođenje nove rasvjete i suvremenog sistema vodoopskrbe.
U prvo vrijeme bilo je planirano da se voda za opskrbu grada osigura na području Hrastovice, gdje su bila vrela dovoljno jaka za zadovoljenje potreba vodoopskrbom grada Petrinje koji je u to vrijeme imao oko 5400 stanovnika. Priprema projekta povjerena je Beli Oppenheimu, gradskom građevnom inženjeru, koji je nakon uvida u hrastovičke prilike ustanovio da postoji i jeftinija varijanta zahvata i dovoda vode u grad. Bilo je to „Vrelo“, glavni izvor potoka Utine. Nakon što su obje mogućnosti provjerile i stručne osobe Zemaljske vlade, odlučeno je da će se voda za grad Petrinju dopremiti iz doline potokaUtine.
Zamisao novog vodovoda predviđala je da će trasa ići od „Vrela“ dolinom Utine do glavnog rezervoara i tunela kroz „Ćirov“ brijeg, te dalje preko tada novog armirano-betonskog mosta na Petrinjčici u sam grad. Po toj osnovi izrađen je elaborat, a nakon otkupa tri mlina na potoku Utini, pribavljenih odobrenja i provedene javne rasprave, 1908. i 1909. godine izdane su od strane Kr. Županijske oblasti u Zagrebu dozvolbene isprave za gradnju. Sada je još trebalo osigurati potrebna sredstva i izabrati izvođača.
VODOVOD – DIO MODERNIZACIJE
Izgradnji samog vodovoda moglo se pristupiti tek nakon pribavljanja potrebnih sredstava. Gradska uprava je riješila ovaj problem zahvaljujući kapitalu kojeg je malo koji grad u tadašnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji imao, a to je gradska šuma. U mnogim prilikama grad je za svoje investicije namicao sredstva prodajom hrastovih stabala iz šume „Kotar“ u njegovu vlasništvu. Gradsko zastupstvo Petrinje je dana 28. studenog 1910. godine donijelo zaključak da se u tu svrhu proda dio hrastovih stabala, a nakon što je taj zaključak odobrila i Zemaljska vlada u Zagrebu, licitacijom je izvršena prodaja kojom je dobivena suma od 692.666 kruna. Na taj način osigurana su dostatna sredstva, ne samo za izgradnju vodovoda, već i za neke druge zahvate. Sada se moglo prići ozbiljnim pripremama za gradnju.
Na temelju osnovnog projekta hidroloških stručnjaka Zemaljske vlade u Zagrebu, izrađeni su dokumenti za provedbu natječaja za izbor izvođača. U svibnju 1911. godine usvojeni su opći i posebni građevni uvijeti za izgradnju vodovoda kr. i sl. grada Petrinje koji su sadržavali sve radnje potrebne za izvođenje, a već 1. lipnja iste godine Gradsko poglavarstvo Petrinje objavljuje natječaj za izvođača radova. Na njega je pristiglo devet ponuda, među kojima i gradskog poduzetnika Cettoloa.
Nakon održane natječajne rasprave Gradsko zastupstvo je svojim zaključkom od 9. kolovoza 1911. godine prihvatilo ponudu firme „Građevno poduzetničtvo Sonnenberg, Eisenbart & Batušić“ iz Zagreba u suradnji s firmom „Österreichische Wasserwerks Baugesellschaft Flegel, Karl & Stark“ iz Beča, a u studenom mjesecu 1911. godine ono je s tom firmom sklopilo ugovor po kojem je rok za dovršenje radova bio 15. prosinca 1912. godine. Zbog potrebe da izabrani izvođač prije početka radova izvrši reambulaciju trase i izradi izvedbeni projekt, službeno preuzimanje radova izvršeno je 12. travnja 1912. godine.
PROJEKT
Glavni projekt petrinjskog vodovoda izradili su stručnjaci Kulturno-tehničkog odsjeka Zemaljske vlade u Zagrebu, a izvedbeni, čiji su najvažniji dijelovi predstavljeni na ovoj izložbi, izradio je izvođač – Građevno poduzetničtvo Sonnenberg, Eisenbart & Batušić iz Zagreba u suradnji s firmom Österreichische Wasserwerks Baugesellschaft Flegel, Karl & Stark u Beču. U osnovi vodovod je izveden onako kako je projektom i predviđeno, osim malih izmjena koje su bile rezultat iznenadnih situacija u gradnji. Kako je visinska razlika između vrelišta i samog grada dovoljno velika, vodovod je projektiran tako da za njegovo funkcioniranje na gravitacionom principu nisu potrebni dodatni strojevi za tlačenje vode.
Na vrelištu, mjestu gdje se vrši sakupljanje izvorske vode, izgrađena je kućica u kojoj su dvije komore u koje utiče voda i cijevima odlazi dalje trasom. Samo pročelje objekta čini betonski portal.
VRELIŠTE
Izvor „Vrela“ nalazi se pri dnu jedne strme pećine na desnoj strani usjeka kroz koji prolazi potok Utina i po procjenama daje oko 10 litara vode u sekundi. To je bilo dovoljno za pogon triju mlinova koji su izgrađeni na dijelu od samog izvora do njegova utoka u potok Utinu. Vrelište se sastoji iz dva dijela i to dio u kojem se voda sakuplja i dio u kojem se zapori cjevovoda. Prostor za vodu ima dimenzije 1,5 m x 1,5 m, a prostor za zapore je 1,0 m. širok. Sve stijene osim prednje su 40 cm debljine. Na zadnjoj stijeni je pet otvora kroz koje ulazi voda u vrelišnu kućicu. Na prednjoj stijeni na kojoj se nalaze vrata i koja je za 1,15 m viša od prve kućice, izgrađena su i dva potporna krila koja čine portal. Dvije su glavne cijevi u vrelištu i to: vodovodna cijev od 175 mm promjera koja odvodi vodu u vodospremu i cijev od 150 mm za ispust viška vode. Da bi se izvorište vode osiguralo od zagađenja ili uništavanja u projekt je dodana gradnja stražarnice koju je činila kućica s tri prostorije kao stan stražara
TRASA DO VODOSPREME
Trasa vodovoda od vrelišta do vodospreme dugačka je 3600 metara i ide dolinom potoka Utine. Na šest mjesta prelazi sam potok i potom cestu Križ – Cepeliš, a odatle prema “Ćirovom brijegu“, mjestu gdje je projektom predviđena izgradnja vodospreme. Trasu čine željezne lijevane cijevi promjera 175 mm, položene na dovoljnu dubinu da osiguranju stalnu temperaturu vode. Spojevi cijevi postavljeni su na betonska postolja. Bilo je predviđeno da kroz ovaj promjer cijevi može proteći 12 litara u sekundi.
VODOSPREMA
U podnožju „Ćirovog brijega“ na strani Utine izgrađena je vodosprema. Na prijedlog gradskog građevnog inženjera Bele Oppenheima prihvaćen je prijedlog da se umjesto vodospreme od 500 m³ izvede varijanta sadržine 1000 m³. Ovaj objekt sastoji se od dvije komore, svaka dalje podijeljena na tri dijela, s betonskim dnom debljine čak 80 cm, stropom u obliku svodova i radi stabilnosti građevine dobrom odvodnjom podzemnih voda. Ispred samih komora za vodu izgrađena je ventilaciona komora za smještaj vodomjera i konrolu protoka. Portal ovog objekta izveden je u stilu ostalih dijelova vodovoda.
VODOVODNA MREŽA
U sam grad vodovodna trasa je ulazila na dva mjesta, preko dva najvažnija gradska mosta. Glavni ulaz ipak je bio preko armirano- betonskog mosta na Petrinjčici u Vinogradskoj ulici, danas na kraju Srnakove ulice, a drugi, manjeg promjera, preko željeznog mosta u tadašnjoj Banskoj ulici. Po gradu je razvedna vodovodna mreža u duljini od 12 000 metara cijevi raznog profila, od onog 200 mm s kojim voda dolazi iz tunela, do najtanjeg od 50 mm. Na svakih stotinjak metara razmješteno je 86 komada nadzemnih hidranata i veći broj ventila za zatvaranje i blokiranje dijelova mreže radi popravaka, upotrebe vode u protupožarne svrhe te za polijevanje javnih površina.
GRADNJA
Izvođenje radova započelo je 20. ožujka 1912. godine radovima na uređenju terena kod „Vrela“, a od sredine travnja radovi se istovremeno odvijaju na više gradilišta: vrelu, trasi, tunelu, vodospremi. Dana 19. lipnja počeli su radovi na izgradnji cijevne mreže u samom gradu kopanjem kanala u tadašnjoj Dugoj ulici. Glavnina posla obavljena je do studenog 1912. godine, i sve bi, vjerojatno, bilo izgrađeno u predviđenom roku da nije došlo do nepredviđenih teškoća u izgradnji rova ispod „Popove šume“ – najzahtjevnijem dijelu gradnje. Kad su graditelji već iskopali najveći dio, negdje na polovici tunela zbog podzemnih voda došlo je u kolovozu 1912. do urušavanja. Svi pokušaji sve do veljače 1913. godine da se sanira taj odron nisu uspjeli, sve dotle dok se dio novog tunela u duljini od 80 m nije dovoljno odmakao od mjesta zasipa. Zemljište podložno klizanju uvjetovalo je i neke promjene u projektu. Tako je umjesto normalnog ulaza u tunel s izvorišne strane izveden ulaz u obliku kružne kućice iz koje se ulazilo u tunel metalnim stubama 3 metra u zemlju.
Ove dodatne radnje koje je Gradsko zastupstvo odobrilo, poskupljivale su cijenu gradnje. Tijekom izvođenja došlo je do izmjena predviđenih radova i u samom gradu. Mreža je naknadno proširena na više ulica, a izvršene su i promjene u instaliranju hidranata i zapora. Nadzor nad radovima obavljao je stručno i nadasve savjesno gradski građevni inženjer Bela Oppenheim i članovi povjerenstva, zaduženi od strane Gradskog zastupstva da provjeravaju kvalitetu izvedenih radova.
VODA U GRADU
Usporedno s odvijanjem radova na objektima vodovoda gradska uprava je radila na tome da se što više žitelja priključi na vodovodnu mrežu. Građevinska dozvola iz 1908. godine predviđala je da će troškove priključka na vodovod snositi sami građani. Međutim, da bi što više povećala broj interesenata za korištenje ove nove blagodati životnog standarda, Gradsko zastupstvo je već tokom radova na gradskoj mreži donijelo zaključak da troškove kućnih priključaka od glavnog uličnog voda do vodomjera snosi gradska općina. Za mjerenje potrošnje vode ugrađeni su vodomjeri sustava Schintzel. Cijena vode po kubnom metru iznosila je 12 filira, što je bilo pristupačna cijena za obične potrošače. Kako ove radnje nisu bile predviđene u obavezama izvođača samog vodovoda, za njihovo izvođenje raspisan je natječaj, a kao izvođač ponovo je izabrana tvrtka „Građevno poduzetničtvo Sonnenberg, Eisenbart & Batušić“. Osim građana i gospodarskih subjekata na novoizgrađenu vodovodnu mrežu priključene su gradske zgrade: zgrada gradskog poglavarstva, gradsko svratište, gradska klaonica, pučka škola, gradska bikana i druge javne institucije. Pored toga Gradsko zastupstvo je u kolovozu 1912. godine donijelo zaključak da se na gradskom šetalištu postavi „lijepi i ukusni vodoskok“ te još pet hidranata za polijevanje nasada.
Izgradnjom vodovoda grad je dobio još jednu komunalnu djelatnost koju je trebalo regulirati. U tom cilju Gradsko zastupstvo je na svojoj sjednici od 17. listopada 1912. godine donijelo Vodovodni statut grada Petrinje kojim je reguliralo korištenje vodovoda od strane građanstva i drugih korisnika. Ujedno je donesen i Naredbenik i cjenik za uporabu vode iz gradskog vodovoda koji je utvrđivao naknadu za korištenje vodovoda.
Vodovod slobodnog i kraljevskog grada Petrinje predan je na upotrebu 1. srpnja 1913. godine. Kako se grad razvijao i kako je potreba za novim količinama vode postajala veća, u idućim godinama i desetljećima ovaj novoizgrađeni vodovod doživljavao je stalne dogradnje.
IZ VODOVODNOG ŠTATUTA GRADA PETRINJE
Iz vodovodnog štatuta grada Petrinje
Gradsko poglavarstvo u Petrinje objavilo je 17.listopada 1912. Godine “Vodovodni štatut grada Petrinje“, odobren od Odjela za unutarnje poslove Kraljevske hrvatsko-slavonske-dalmatinske zemaljske vlade 23.kolovoza 1913. godine.
“Štatut“ ima četiri poglavlja i to:
- Općenite ustanove
- Izvođenje vodovoda u kući
- Pristojbe za vodu primljenu iz gradskog vodovoda
- Zaglavne ustanove
U 31 članu određuje prava i obaveze gradske općine s jedne i građana s druge strana. Tako se na samom početku utvrđuje da Općina grada Petrinje prema dozvoli županijske oblasti u Zagrebu od 27. rujna 1908. godine ima pravo korištenja vode iz izvora “Vrela“ koji leži na katastarskoj čestici 79 općine Pecki, kotar Petrinja.
“Ogranke u cesti od ulične javne vodovodne cijevi do kuće, odnosno do vodomjera, izvađa i popravlja isključivo gradska općina po svojim organima. Promjer za te ogranke nuždnih cijevi opredjeljuje gradsko poglavarstvo od slučaja do slučaja, te proti opredieljenom promjeru ne pristoji stranci pravo prigovora“ kaže se među ostalima u članu 2 statuta. Vodovod unutar kuće može po statutu izvesti kućevlasnik samo po obrtnicima koji su za to zakonom ovlašteni. Dosta pažnje statut poklanja uvođenju vod u kupaonice i druge sanitarne prostorije, što je razumljivo obzirom na novine koje donosi tekuća pitka voda. Tako se među ostalim u članu 10 kaže:“Za izplavljivanje zahoda imade se voda iz ulazne cijevi svesti u reservoar tako, da voda na vrhu reservoara u isti ulazi, nu da pipa sa vodom u reservoaru u dodir ne dolazi,pri ulazu cijevi u reservoar imade se namjestiti pipa sa plivačem ili pipa na vijak iz daljnje površine reservoara imade se izvesti cijev u zahodnu zdjelicu. Izplavljivanje zahoda neposrednim dovođenjem vode iz ulazne cijevi zabranjuje se.“ U nastavku statuta detaljno se obrađuje vrsta cijevi i materijala koji se ugrađuju na instalacije vodovod. U financijskom dijelu statuta utvrđuje se cijena za “običajnu kućnu potrebu“ u iznosu od 12 filira za jedan kubični metar (1000 litara). Za veće potrošaće u industriji daje se popust i to od 10 posto za one koji u toku dana troše 25 kubika vode pa do 50 posto za dnevnu potrošnju od 100 i više kubičnih metara vode. Posebne cijene određuju se i za upotrebu vode za građevinske potrebe koje su veće od 25 do 500 posto, ovisno na kojoj se visini izvode građevinski radovi (od prizemlja do trećeg kata). Novost toga doba bili su naravno i vodomjeri, koji se po pitanju ugradnje i kontrole detaljno obrađuju. “Vodovod pristojbe imadu se ućerivati po propisima iz člana 4“ kaže se pri kraju statuta, što znači u roku 14 dana nakon izdanog račun “a ne plati li stranka u ovome roku, utjerati će se političkom ovrhom sa 5 posto zateznim kamatama“. Vodovodne pristojbe plaćaju se kvartalno a “vlastno je gradsko poglavarstvo nemarnom platcu uskratiti porabu vode“. I na kraju, “čist prihod gradskog vodovoda ima se u prvom redu upotrijebiti u svrhu da se vodovodna mreža raširi u predijelu gdje još nema vodovoda, te da se namjeste javni zdenci u onim predijelima u koje se iz tehničkog razloga ne može vodovod uvesti“.
U vrijeme donošenja “ Vodovodnog Štatuta“ u dijelu naših krajeva primjenjivala se dvojna valuta – mađarska i austrijska. Filir je 100. dio krune – mađarskog novca. Za dva filira mogla se kupiti jedna žemlja. To znači da je kubik vode (1000 l) vrijedio koliko i šest žemlji.
FONTANA
Fontana je prvi javni spomenik grada. Sastoji se od ovalnog bazena na čijem su vijencu smještene četiri istovjetne brončane figure golog dječaka koji se pokušava popeti na tijelo velike kornjače iz čijih otvorenih usta izbija vodeni mlaz i puni bazen. Gola dječja tijela simboliziraju početak života, radost i čistoću življenja, a kornjače su bića koja traže i žele vodu kao božanski izvor u kojem će utažiti žeđ. Figure su rad kipara Ferde Ćusa, uređena nakon što je grad 1912. dobio gradski vodovod.
